Dan koji je odredio svijet kakav znamo, a o njemu nismo… — Transcript

Dobar dan.

Njemački filozof Friedrich Nietzsche u svom djelu Tako je govorio Zaratustra piše

o susretu najtišeg trenutka i Zaratustre.

Nietzsche piše da je najtiši trenutak strašni Zaratustrin gospodar.

I strašni gospodar i Zaratustra razgovaraju i gospodar mu kaže:

Misli koje mijenjaju svijet dolaze na golubinjim nogama.

Najtiše riječi izazivaju oluju.

Smisao je vrlo jednostavan: promjena nikad ne dolazi s eksplozijom, sa velikim bumom.

Ona vam se prikrade poput lopova u noći.

Ja ću vam danas govoriti o jednoj promjeni koja se tako prikrala cijelom svijetu, ona se dogodila 15. kolovoza 1971.

Tada je američki predsjednik Richard Nixon održao govor američkoj naciji.

Nakon tog govora ovo tu su postali šareni papirići.

Dakle, ovo se zove fiducijarni novac.

Zašto fiducijarni?

Korijen je iz latinskog fidere, povjerenje.

Ovo vrijedi zato što vi vjerujete da vrijedi.

Nixon ne samo da je učinio novac šarenim papirićima.

On je u tom govoru de facto srušio ekonomski sustav

postavljen nakon Drugog svjetskog rata.

Prikrao se događaj.

Nitko osim 15 ljudi nije znao što će se dogoditi.

A što je najvažnije, o tom događaju gotovo sam siguran niste učili u osnovnoj i srednjoj školi.

Možda je netko od vas nešto o tome čuo na fakultetu.

Taj događaj je teško pitanje na pub kvizu.

Ali on je srušio sustav koji je držao Europu skoro tri desetljeća bogatom.

Priča o tom sustavu, ja ću je početi u studenom 1923.

Tada Njemačka banka, Reichsbank, tiska novčanicu od 100.000 milijardi maraka.

Ako ste tog studenog dobili plaću, išli ste po nju s koferima ili tačkama.

Trik je bio potrošiti u što brže.

Svakim satom je gubila na vrijednosti.

I u tom kaosu jedna mala stranka, Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija s vođom Adolfom Hitlerom, pokušava puč.

Prvo hoće preuzeti vlast u Münchenu, nakon toga u Berlinu.

Puč je brzo rastjeran.

Njemačka je uspjela pod kancelarom Gustavom Stresemannom dovesti inflaciju u red.

2028. ta stranka dobiva na izborima 2,6% glasova.

Ništa.

A onda 29. dolazi nova ekonomska kriza.

U toj novoj ekonomskoj krizi, kako bi se izašlo iz nje, vlade se dosjete jednom triku.

Taj trik se zove devalvacija novca.

Zašto devalvirate vlastitu valutu?

Zato da bi proizvodi koje vi proizvodite bili jeftiniji kad ih izvozite.

Postoji drugi trik.

Dignućemo carine prema stranoj robi.

Strana roba biće skuplja.

Na kraju našom ekonomijom ćemo se izvući iz krize.

Sjajno na papiru.

Međutim, svi drugi su se sjetili tog trika.

I onda kreće nešto što se u literaturi naziva Race to the bottom.

Put prema dnu.

Vi želite izvući se iz krize, ali mjera kojom se izvlačite iz krize pogoršava tu krizu.

E sad se sjetite one stranke od 2,6% 28.

I kriza dolazi u Njemačku.

32. godine na izborima ta mala stranka dobiva 37% glasova.

Sljedeće godine Adolf Hitler postaje njemački kancelar.

Svijet, da kolokvijalno kažemo, odlazi k vragu.

Nacistička Njemačka izaziva Drugi svjetski rat.

Deseci milijuna pogibaju u tom ratu.

Europa i ostatak svijeta su gotovo razoreni.

U zadnjoj godini rata zemlje koje će pobijediti u tom ratu odlučuju da je vrijeme

da mir bude temeljen na jednom zdravom sustavu.

I oni odlučuju odrediti kakav će to taj sustav biti i to rade u hotelu Mount Washington u Bretton Woodsu.

To je u američkoj saveznoj državi New Hampshire.

Jedan od prijedloga koji se tamo vrtio je onaj od Johna Maynarda Keynesa, velikog britanskog ekonomista,

koji kaže: svijet treba imati samo jednu valutu.

Zvaće se bankor.

Vođa američke delegacije Harry Dexter White kaže to ne dolazi u obzir.

Mi smo najjača ekonomija svijeta.

Mi smo arsenal demokracije.

Dolar jest svjetska valuta.

Ali su onda oni dosjetili nečemu što ja mogu usporediti s vlakićem.

Dakle, dolar je svjetska valuta, a sve ostale konvertibilne valute

biće vezane uz dolar.

S time da će se moći mijenjati njihova vrijednost tek za jednoznamenkasti broj postotaka.

I to u najgorem ekonomskom slučaju.

Kako bi osigurali da tog slučaja ne dođe, osnivaju se dvije banke.

Danas mi ih znamo kao Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka.

I onda ide sidro cijelog sustava.

Dolar će se vezati uz zlato.

Jedna unca zlata vrijedi 35 dolara.

Ideja je vrlo jednostavna: svatko u svijetu, Središnja banka, naravno,

može uzeti svoje dolare, otići u SAD i reći: mi želimo za te papire zlato.

SAD jamči da će se to tako dogoditi.

Sustav nije bio idealan.

U Zapadnoj Europi smatrali su da on pogoduje dolaru i pogodovao je.

Ali je osigurao stabilnost.

I to je bilo bitno da cijeli svijet razoren u Drugom svjetskom ratu

izađe iz tog razorenog stanja.

Ali onda se u cijelu tu priču upliće stari neprijatelj stabilnosti,

a to je rat.

Sjedinjene Američke Države ulaze u Vijetnamski rat.

Kako plaćate za rat?

Raspisuete poreze, to nikad nije popularno.

Ili se zadužujete ili tiskate novac.

Ali onda dolazite do sljedećeg problema.

Taj dolar više nije toliko jak.

1966. francuski predsjednik Charles de Gaulle demonstrativno pakira dolare u kovčege

i šalje ih u SAD i kaže: mi hoćemo zlato nazad.

To je poruka.

Pazite što radite.

Sustav se klima.

Rat u Vijetnamu traje, sve je skuplje i skuplje.

De Gaulleov nasljednik Pompidou 71. odlučuje pojačati poruku.

Uzima kutije sa zlatom i stavlja ih na ratni brod koji dolazi u luku New York

i kaže: dajte nam zlato.

E sad je već administracija predsjednika Nixona zabrinuta.

Dakle, 55. SAD su imale zlato vrijednosti od negdje više od 20-ak milijardi dolara.

Ukupno je dolara u svijetu bilo nešto više od 13 milijardi.

Dakle, tko god je došao, mogao je dobiti zlato bez problema.

Te 71. SAD imaju zlata u vrijednosti od 10-ak milijardi dolara, a dolara je u svijetu 40 milijardi.

I sad pred Nixonom je: ako dopustim da se ovakve stvari događaju,

dolar odlazi k vragu.

I onda 13. kolovoza odabrani njegovi savjetnici i ministri dobivaju sljedeći nalog.

Spremite pribor za osobnu higijenu, rublje za promijeniti i idete u Camp David.

Što će se tamo raditi, donijet će se ekonomska odluka, ovo je citat,

koja će biti najveća od Drugog svjetskog rata.

15. kolovoza tu odluku priopćuje Nixon.

Odluka je vrlo jednostavna.

Više ne mijenjamo dolare za zlato.

Sustav iz Bretton Woodsa je gotov.

Svatko je na svatko je kovač svoje sreće.

U boksu imate udarac koji vas onesposobi, to je obično udarac u pleksus.

On vam uzme snagu, on vas iscijedi.

I u biti vas pripremi za završni udarac, a to je udarac u glavu.

Ovo je bio udarac u pleksus.

Kad dolazi udarac u glavu?

Svjetskoj ekonomiji, naravno.

To je kada zemlje koje iz kojih se crpi nafta sad razmišljaju ovako.

Tim crpljenjem upravljaju uglavnom američke tvrtke.

Mi dobivamo samo 50% profita od te nafte.

Ne znamo koji je profit jer su tvrtke američke, pa što oni kažu da je profit, mi moramo uzeti.

To je kao gotovo.

A sad i ono dolara što dobivamo, koliko oni zapravo vrijede?

71. godine vi ste za uncu zlata morali prodati 10 barela nafte.

Barel je nešto više od 159 litara.

73. 34 barela ide za uncu zlata.

I onda na to opet dolazi rat.

Jomkipurski, kada Egipat i Sirija 73. napadaju Izrael.

Izrael se nalazi u izuzetno teškoj situaciji i iz te situacije ga izvlače Sjedinjene Američke Države

golemom izravnom vojnom pomoći.

I sada zemlje članice OPEC-a, zemlje izvoznice nafte, predvođene Saudijskom Arabijom, razmišljaju ovako.

Em što imamo takvu situaciju s dolarima.

Em moramo prodavati naftu američkim kompanijama.

Oni rade što god hoće.

Sada Sjedinjene Američke Države pomažu zemlju

koju mi smatramo neprijateljskom.

I onda se događa po prvi put također nešto, a to je da se nafta koristi kao političko oružje.

I saudijski kralj nameće embargo nafte SAD-u.

I u nekoliko mjeseci cijena nafte skače četiri puta.

Udarac u glavu.

Ekonomija kakva je uspostavljena 1945. u Bretton Woodsu je nestala.

Što to konkretno znači?

Sjećate se unce koja košta 35 dolara?

Pogledajte danas koliko košta unca zlata.

Ja sam danas ujutro vidio prije ovoga 3.530 dolara.

Dakle, jedan svijet u kojem ste imali stabilnost nestao je doslovce

na temelju dogovora 15 ljudi u predsjedničkom utočištu u Camp Davidu.

Nitko nije znao što se sprema, osim tih 15-orice, uključujući američke saveznike u Europi.

E sad, naravno, dolazi prijelom.

Inflacija se odmah vraća u SAD-u već i prve godine nakon 71. je 9%.

Nakon toga dolazi ono što se zove stagflacija.

Dakle, imate stagnaciju i inflaciju.

I onda cijele 70-e manje-više nema zemlje koja ne trpi

ono što je posljedica tog izlaska iz Bretton Woodsa.

Ja sam dovoljno star, vjerojatno većina vas nije, da se sjeća kako je to izgledalo u Jugoslaviji s bonovima za benzin.

Ali onda dolazi do događaja, a to su izbori 79. kada Margaret Thatcher dolazi na vlast u Britaniji.

I 80. Ronald Reagan pobjeđuje na izborima i 81. ulazi u Bijelu kuću.

I upravo što oni rade da bi taj sustav pripitomili tu inflaciju, da bi ponovno vratili kakav-takav ekonomski rast.

Oni uvode toliko gorke lijekove

koji ono što nije uništeno 71. i 73. konačno uništavaju 79., 80., 81., 82.

Danas se govori o kamatnim stopama koje su negdje oko 3% u SAD-u.

Paul Volcker, tadašnji čelnik Federalnih rezervi, dignuo je kamatne stope na 20%.

Da bi se inflacija pripitomila.

20%.

Sad zamislite da imate hipotekarni kredit

koji ovisi o kamatnim stopama.

Znate što znači 20% povećanja cijena novca?

Što nije slomljeno 71. i 73., to je slomljeno 80-ih.

I to je ovaj svijet u kojem sad živimo.

Svijet kojeg neki nazivaju svijet neoliberalnog kapitalizma.

Sad se vraćam opet na onaj početak.

Sjetite se Zaratustre.

Stvari dolaze na golubinjim nogama.

Nitko ne zna što će se, nitko nije znao što će se dogoditi tog 15. kolovoza,

osim 15-orice ljudi.

Promijenilo je život na taj način.

Mi živimo u tom svijetu dan danas.

I ono što je fascinantno, nije da se to tako kradomice dogodilo.

U povijesti se znaju takve stvari dogoditi.

Ono što je fascinantno je opet, vjerojatno ste prošli osnovnu školu, srednju školu,

vaše fakultete i vrlo vjerojatno niste čuli za taj događaj.

Zato sljedeći puta kada vidite da se povijest malo komeša,

poslušajte dobro.

Jedna takva promjena na golubinjim nogama možda dolazi.

Dobro je znati kad dolazi, jer će vam ostaviti traga na vašim životima.

Hvala vam puno.